CARNAVAL – The Songs Were So Beautiful – By Jazz Nedeljom

https://cvecezla.wordpress.com/2025/06/15/jazz-nedeljom-antonio-adolfo-carnaval-the-songs-were-so-beautiful-i-small-claims-trio-small-claims/

Jazz Nedeljom: Antonio Adolfo: CARNAVAL – The Songs Were So Beautiful i Small Claims Trio: Small Claims

Jazz Nedeljom je zamišljen kao serija vinjeta koje će ići (možda ne?) svake Nedelje, nudeći preporuku u vidu jednog jazz albuma koji sam tog dana slušao. Ovo nema pretenziju da bude ni ultimativni prikaz neke klasične ploče niti otkrivanje nekog budućeg klasika, već zaista samo to, da se kažu reč-dve o albumu koji sam tog dana rado slušao. Ponekada će to biti stare, proverene klasične stvari, ponekada najnovije izdanje koje sam izvalio na Bandcampu, hoću reći, neće biti pravila. Kako i treba. Kako i mora.

U sada već ni ne tako iznenađujućoj, štaviše zamorno predvidivoj praksi, I DANAS SLUŠAMO DVA ALBUMA. Leto je pred vratima a mi se još nismo iščupali iz proleća koje nas je zavejalo naprosto opscenom količinom dobrog džeza. Evo, danas malo brazilskog a malo i britanskog džeza, da bismo ipak u skladu sa propisima pokrili jedine dve vrste džeza koje postoje.

Prvi na redu je album Antonio Adolfo: CARNAVAL – The Songs Were So Beautiful, ploča aranžmana karnevalskih pesama koju potpisuje jedan veteranski brazilski pijanista, kompozitor i aranžer po imenu, nagađate, Antonio Adolfo.

Adolfo je veteran brazilske muzike. Rođen je 1947. godine u Rio De Žaneiru, u, kako kaže, „muzičkoj porodici“. Majka mu je bila violinistkinja u simfonijskom orkestru a on je sa sedam godina krenuo da uči sviranje. Deset godina kasnije, još uvek tinejdžer, Adolfo je bio profesionalni muzičar koji je redovno nastupao. Tokom šezdesetih je predvodio sopstveni trio, ali i radio turneje sa tada popularnim pevačima i pevačicama kao što su Leny Andrade, Carlos Lyra, Flora Purim, Wilson Simonal, Elis Regina i Milton Nascimento. Već krajem šezdesetih neki od ovih pevača snimaće kompozicije koje je on napisao, a jedna od najpoznatijih je Sá Marina koju je u Brazilu proslavio Wilson Simonal, da bi onda ona dobila mnoge druge verzije i internacionalnu popularnost kada je prepevana u Pretty World pa su je izvodili i pevači kao što su Stevie Wonder, Herb Alpert, Dionne Warwick…

Tokom više od pedeset godina karijere sarađivao je sa mnogo brazilskih muzičara i pobeđivao na međunarodnim muzičkim nadmetanjima. Objavio je desetine albuma kao lider ali je važno i da se podseti da je Adolfo bio i neka vrsta pionira nezavisnog publikovanja muzike u svojoj zemlji, krajem sedamdesetih praktično pokrećući čitav trend do-it-yourself objavljivanja i direktnog rada sa muzičkim prodavnicama koji su prihvatili i drugi muzičari, menjajući tradicionalne načine distribucije muzike.

Negde od polovine osamdesetih Adolfo se snažno posvetio edukaciji, otvorio svoju školu, napisao desetak knjiga i osam godina bio predstavnik Međunarodnog udruženja za džez edukaciju IAJE za Latinsku Ameriku.

Iako je još sedamdesetih svirao po Evropi i SAD, njegova koncertna aktivnost je tek relativno nedavno reaktivirana, a poslednjih godina, pored nastupanja objavljuje i albume koji su često kombinacija sambe i džeza a onda i posvete velikanima poput Waynea Shortera, Colea Portera, Antônia Carlosa Jobima… U osmoj deceniji života Adolfo je, dakle, aktivan i pun entuzijazma, sa više nominacija za Gremi nagradu u poslednjih desetak sezona.

CARNAVAL – The Songs Were So Beautiful je, kako se i iz naslova prepoznaje, Adolfova posveta brazilskim karnevalima, dugoj i voljenoj tradiciji koja je deo brazilske kulture. On veli da je kao dete obožavao karnevale i sa porodicom često išao da gleda nastupe karnevalskih grupa te da mu uspomene na maske, konfete i kostime dopunjuje prisećanje „tih prelepih pesama“.

Album je onda kolekcija Adolfovih aranžmana karnevalskih pesma napisanih između dvadesetih i pedesetih godina prošlog veka, urađenih za orkestar od devet članova, uglavnom ljudi sa kojima je on i nastupao proteklih godina, a sve u misiji očuvanja muzike koja je za njega bila neka vrsta formativnog iskustva i predavanja te muzike budućim generacijama.

Naravno, ovo su vrlo prijatne pesme i mada pričamo o suštinski „lakim notama“, Adolfovi aranžmani su zabavni a izvođenja lepršava sa orkestrom koji kompozicije svira energično, mešajući džez, bosanovu i sambu sa apetitom i entuzijazmom. Ovde nema nekog velikog istupanja iz formata, ali da bude jasno, ovo JESU moderni aranžmani muzike stare osamdeset ili sto godina, i Adolfo ove komade čini svojim. Na primer, As Pastorinhas koju najpre znate iz energičnog izvođenja Elizeth Cardoso ovde je transformisana u sanjivu, vrlo nežnu baladu, a Exaltação à Mangueira čiji su retki snimci iz pedesetih godina na internetu uglavnom sirovija izvođenja, ovde je transformisana u cool jazz sa ležernim Latin-ritmom i legato soliranjem na saksofonu i trubi. Razume se, već to da su ovo uglavnom vokalni komadi koji u ovim aranžmanima nemaju pevanje i posvećeni su improvizovanju čini diferenciju specifiku vrednu pažnje.

Nije ovo album uz koji se radikalno prevrednuju vrednosti, ali jeste album izuzetno kvalitetnih aranžmana i izvedbi neke stare, važne muzike koju dobar deo ljudi izvan Brazila ni ne zna u originalima u koja je vredna da se i dalje svira i pamti. Pa poslušajte:

https://antonioadolfo1.bandcamp.com/album/carnaval-the-songs-were-so-beautiful

Drugi na redu su danas pomenuti Britanci, trio mladih oksfordskih naučnika sa albumom punim zanimljivih aranžmana, autorskih radova i osobenog pogleda na istoriju džeza. Small Claims Trio: Small Claims je prvi studijski rad za ekipu koja sebe naziva „instrumentalnim brkatim džez triom“ i jedna interesantna fuzija, er, fjužna i modernog improvizatorskog džeza u formatu koji jeste mali ali ne zvuči ni malo skučeno.

Small Claims Trio rade od 2023. godine i prvo su, kao i mnogi drugi ovakvi projekti, nastali kroz džemovanje. Naravno, njihova muzika i na ovom albumu ima jednu relaksiraniju strukturu i kompozicije deluju kao da su nastajale iz dugačkih džemova i improvizacija onda destilovanih u komade od pet, šest, sedam ili osam minuta kakvu se mogu čuti na albumu. Bendu je važno da, iako improvizacija čini veliki deo njihovog izraza, koreni iz kojih su muzički izrastali i dalje mogu da se čuju u onome što rade, pa se tako navode Shai Maestro, Thelonious Monk, Wayne Shorter i Ari Hoenig kao uzori i inspiracije.

No, članovi benda svakako imaju distinktne glasove. Basista Matthew Reavley, eletroničar po vokaciji, svira električnu verziju instrumenta i naklonjen je fjužn i prog elementima, pijanista i klavijaturista Jossy Russell je inače po profesiji matematičar a kaže da je zainteresovan za modernu londonsku džez scenu ali i za klasične džez pijaniste kao što je McCoy Tyner, dok bubnjara po imenu Tyler Farghly (još jednog matematičara) nazivaju „džez ekspertom“ koji unosi „sving i prostor“ u sve što svira.

I onda Trio album započinje ne jednim već sa dva aranžmana Ellingtonovog Caravana, od kojih je prvi „tamniji“, sa više izraženom pratnjom i slobodnijim harmonskim eksploracijama, gde se tema jedva da naslutiti pre nego što ekipa istrči iz harmonije, dok je druga onda ritmički nemirnija, dinamički nestašnija, i Russellov klavir temu svira sa razjarenim apetitom čoveka koga su pustili da se igra sa jednom od najprepoznatljivijih tema u džezu, dok ritam sekcija iza njega divlja.

Da se ne bismo ohladili, treća na redu je My Favorite Things Richarda Rogersa, čuvena tema uz mjuzikla The Sound of Music iz 1959. godine a koja je dobila sasvim novi život u šezdesetima kada ju je na svojim koncertima kvartet Johna Coltrtanea pretvarao u MASIVNU platformu za improvizaciju. Russell svakako ima prilike da ovde kanališe malo McCoy Turnera, a bend ekonomično prolazi kroz aranžman sa puno ritmičkog entuzijazma i zakucava poentu par sekundi pre isteka sedmog minuta.

Nisu sve kompozicije na albumu sve vreme žestoke i znojave, na primer autorska Through Darkness svoju prvu polovinu živi kao spora, tiša balada da bi tek pred kraj dobila svoju energičniju razradu. I Love Music Ahmada Jamala i njegovog trija pak donosi razularen, gotovo squarepusherovski razobadan ritmički tretman jednom kad prođu uvodne ljubaznosti i tema se uspostavi dovoljno jasno da trio može da pristupi dekonstrukciji.

Regularnu verziju albuma završava autorski komad Blossom, jedna prilično svečana tema sa ritmičkim i dinamičkim razradama koje joj ne kvare svečanost ali ukazuju na to kuda bend ide i šta ga interesuje, dajući celom albumu jedan work-in-progress vajb, ali sa dosta jakih momenata i priličnom količinom karaktera. Ako album na Bandcampu kupite, imaćete pristup i bonus komadu, a to je Coltraneova Giant Steps i razlog za malo slavlje: